Goranova dnevna kolumna 2017.g.

Iza nas je još jedan ATP turnir u Umagu, a trofej pobjednika sasvim je zasluženo podigao Andrej Rubljev. U finalu je igrao puno bolje od Paola Lorenzija, čija me taktika iznenadila, ali ne po dobrome. Nisam siguran koji mu je bio cilj s tim nabacivanjem, slanjem visokih loptica. Istina, imao je zavoj na nozi, što u prijašnjim mečevima nije bio slučaj, ali nisam primijetio da ga je nešto drastično smetalo kod kretanja.

No, ne treba previše o Talijanu, u fokusu bi trebao biti pobjednik, a Andrej Rubljev zaslužuje dobiti prostora jer riječ je o mladom tenisaču o kojem ćemo još puno čuti. Tek mu je 19 godina i na pravom je putu da postane velika zvijezda svjetskog tenisa.

Zbilja ima odličnu igru, ima dobre udarce, makar sam i dalje mišljenja da je pomalo divlji. Ali, dobro, to je stvar koja se lako može korigirati, s vremenom će doći i više taktike u njegovoj igri, a ne samo da ima jedan cilj: udariti lopticu što jače, pa što bude.

Ima on još dosta prostora za napredak, odnosno širenja svoje igre, ja bih mu recimo savjetovao više izlazaka na mrežu, na voleju jer ima visinu, mogao bi dobro pokrivati mrežu.

No, već sada je 49. na svijetu, i to od danas zahvaljujući osvajanju Plava Laguna Croatia Opena Umag, a za nekog od samo 19 godina to je sjajna pozicija. I jednako tako pokazatelj da je u dobrim rukama i da ima ljude koji znaju što rade.

Kada bih ga uspoređivao s nekim velikim imenom ili bivšim tenisačem vuče malo na Marata Safina. Samo što je Marat imao malo bolju ruku, no zasad je prerano davati neke općenite ocjene koliko daleko će Rubljev otići. Kako sada stvari stoje može i do Top 10, ali ne ide uvijek sve tako glatko u tenisu.

I zbog turnira je dobro što je Rubljev pobjednik, pričat će se dosta o tome u svijetu tenisa, odnosno to će imati odjeka. Prava je to nagrada za ovih tjedan dana iza nas jer turrnir je izgledao odlično, ovoliko ljudi još nisam vidio, na svim terenima posjećenost je bila odlična. Ali, iza cijelog projekta je već uhodana mašinerija koja doista nudi više od turnira. I zato bez sumnje tvrdim da je Umag najpopularnije odredište u kalendaru ATP-a među turnirima razine 250.

Bez obzira na poraz Ivan Dodig junački je odradio i polufinale protiv Andreja Rubljeva. Nema se što Dodi prigovoriti, dao je sve od sebe, ali očito je u ovom trenutku sve to bilo malo previše za njega. Nadao sam se doduše da će maloga Rusa malo impresionirati polufinale, da će mu se malo zakočiti ruka, ali on je odigrao vrhunski meč, kao rutiner. Ni u jednom trenutku nije izgledao preplašeno na terenu, dapače igrao je kao svaki prethodni meč.

Ima taj Rubljev dobre udarce, snažne, koji mogu izbaciti protivnika iz terena. Dodig je majstor obrane, istrčavao je puno toga, ali Rubljev je konstantno pogađao i bez njegovih grešaka teško je bilo suprotstaviti mu se. Probao je Dodo i sa svojim najboljim oružjem, izlascima na mrežu, ali i tu je Rus bio precizan i prodoran i zato je sasvim zasluženo prošao u finale.

Ima priliku postati drugi ruski pobjednik u Umagu, Nikolaj Davidenko je slavio ovdje 2009. godine, ali mislim da će biti zeznuto današnje finale. Paolo Lorenzi je tipični, prekaljeni zemljaš, zna kako umrtviti igru protivniku i ako u tu svoju mrežu ulovi i neiskusnog Rubljeva, onda će tu biti problema za Rusa. Ali, vidjet ćemo, puno je bilo iznenađenja na ovom turniru, zato se ne treba praviti pametan unaprijed i baviti se prognozama već jednostavno uživati u finalu.

Kao što smo mogli uživati u finalu parova. Šteta, baš šteta što Draganje nisu uzele tu „kantu“ jer kako su igrali ovaj cijeli tjedan zaslužili su i malo sreće na kraju. Marin je iskusniji, već je imao nekoliko jakih rezultata na Touru, bio 20. na svijetu i dobro on vodi tu bratsku kombinaciju. Bio je kao junior jako dobar i u singlu, dosta je obećavao, ali ga je put odveo u parove. I tu je jedan od naših najboljih igrača, malo ga je zeznula ta ozljeda i operacija zbog koje je morao pauzirati šest mjeseci, pa je izgubio partnera Henrija Kontinena. A taj je Finac ove godine osvojio Australian Open, igrao polufinale Wimbledona i osvojio ATP Finals u Londonu s Johnom Peersom. Da nije bilo ozljede, to je hladno mogao biti Marin uz njega.

Ali, dobro, ako je to donijelo da braća počnu igrati, onda ne treba žaliti. Pogotovo ako će biti ovakvih rezultata kao u Umagu.

Već sam hvalio Ivana Dodiga kroz cijeli ovaj tjedan, ali nikada nije previše ako čovjek ovako igra. Dodo je stvarno veliko iznenađenje jer prije početka turnira nitko mu ne bi dao šanse da ode tako daleko. Jer ta njegova leđa su uvijek problem, em nije igrao puno pojedinačnih mečeva, a i od onoga što je igrao malo ih je dobio. I onda dođe ovdje u Umag i izbori polufinale.

Zašto sada pobjeđuje, a prije nije? E, to je ta ljepota tenisa, jer nikada ne znaš što te čeka sljedeći dan. Jednog dana možeš igrati briljantno, drugog sve može otići u propast. Kod Dodiga, srećom, ova pozitivna serija traje još uvijek, i nadam se da će potrajati još dva meča.

Glavna stvar u svemu tome je da Dodig igra rastrećeno, bez ikakvog pritiska i bez potrebe da treba išta dokazivati. Jednostavno uživa u tenisu i kad je tako onda te ruka bolje sluša.

Goffin nije odigrao onako kako priliči njegovom renomeu, dapače mučio se i u prvom meču protiv Mađara Balazsa. Očito ga je ova stanka zbog ozljede od Roland Garrosa dosta koštala, treba mu mečeva da uđe u ritam. No, to svejedno ni malo ne umanjuje Dodigov uspjeh. Jer treba Goffina dobiti u kakvom god on stanju bio.

Danas ćemo imati jedno talijansko polufinale s Alessandrom Giannessijem i Paolom Lorenzijem te jedno potpuno neočekivano i neobično u kojem će igrati čovjek s pozivnicom i lucky loser. Andrej Rubljev zasjeo je na pobjednički val koji ga nosi tamo gdje ga nitko nije vidio. Ali, mali je dobar, iako još doduše nije izbrusio taktičku stranu u svojoj igri jer ima samo jedan stil igre. A to je udri što jače, pa dokle ide. To mu je plan A, a plana B nema.

I tu je prilika za Dodiga jer je iskusniji, mudriji i ako će ga znati taktički dobro „izmiješati“ onda ima sasvim dobru priliku za dobiti Rusa. Rubljev je još divlji u nekim situacijama, prejako udara i kad ne treba. Za sada mu je to prolazilo, danas je pravo vrijeme da ga stane.

Bravo za braću Draganja! Oduševili su me, prvi puta igraju ATP turnir i odmah do finala. Zahvaljujući njima u zadnja dva turnir ulazimo s hrvatskim kandidatima u obje konkurencije, gdje ćeš bolje od toga.

Baš me iznenadio poraz Gaëla Monfilsa, nisam nikako očekivao da će tako brzo ispasti. Dapače, mislio sam da je nakon dva polufinala ovdje u Umagu konačno sazreo da ode do kraja ove godine. Međutim, slabo je odigrao, nema se tu nešto puno filozofirati. Dobro, ima tu nešto i zbog igre Dutre Silve, međutim, da je Monfils bio u svom pravom izdanju nema teorije da bi ga Brazilac pobijedio.

Šteta što je ispao, on je jedan od najatraktivnijih igrača danas na Touru, sigurno ni ga bilo zabavno gledati u još ponekom meču. No, tako je kako je, idemo dalje, izgubili smo jednu zvijezdu, ali i dalje turnir ostaje jak.

Ostaje nam sada još više navijati za našeg Dodu, za Ivana Dodiga da ode što dalje, da imamo Hrvata što duže u turniru, da nam barem malo nadoknadi ovaj gubitak Monfilsa.

Ostao nam je i Fabio Fognini, očekivano je došao do pobjede, iako je malo neočekivano da je izgubio set. No, dobro, to mu je bio prvi meč na zemlji poslije skoro dva mjeseca, vjerojatno mu treba malo da zagrije motore.

Ali, neće imati još puno vremena jer već danas ga čeka dvoboj protiv Andreja Rubljeva, koji je sjajno iskoristio svoju drugu priliku i zauzimanje mjesta našeg Borne. Eto, bio je već spakirao kofere u ponedjeljak, ali još uvijek je u turniru i to u prilici osvojiti ga.

Rubljev je, već sam govorio, jedan od dobrih Rusa koji dolaze i koji bi u budućnosti mogli napraviti dar-mar. Ne znamo koliko će baš moći doći do razine jednog Marata Safina ili Jevgenija Kafeljnikova, no treba ih imati na oku i gledati kako se razvijaju. Rubljev je, recimo, napravio dobar potez što je ove godine preselio u Španjolsku i sada tamo trenira. Isto je napravio i Karim Hačanov, još jedan mladi Rus, a kod obojice se osjeti da su napravili pomak prema naprijed. Rubljev je još malo sirov, udara pa ako ide ide. Za sada mu na turniru ide dobro, ali gledano cijelu sliku, kada se malo stabilizira i uštima, nađe balans, mogao bi biti dobar.

Dan je završio mečom naših parova, Dodiga i Škugora protiv braće Draganja. Šteta što su igrali međusobno, ali ajde barem smo bili sigurni da ćemo imati naše u polufinalu.

Za mene je pobjeda Ivana Dodiga bio apsolutni najveći događaj u srijedu. Dodo igra sve bolje i bolje, pričao sam s njim, opušten je, nema pressinga nikakvog, a kada je tako onda mu od ruke ide i ulazi ono što možda inače i ne bi. No, drago mi je zbog njega jer dugo nije spojio dvije pobjede u singlu na Touru, a još mi je draže što je to sada opet uspio na našem turniru.

Lijepo je gledati ga jer igra dopadljiv tenis, igra napadački, juri na mrežu, dobro se kreće i sasvim je zasluženo stigao do četvrtfinala. Spasio je i meč-loptu, makar mu je i Cecchinato pružio ruku s onim nevjerojatnim promašajem pri kraju tie-breaka. Kad tako nešto fališ uopće nije čudno da poslije toga ne odigraš više ništa. Ali nećemo se žaliti previše jer najvažnije nam je da imamo Hrvata „živog“ u turniru. Na neki način je i spasio turnir s ovime jer izgubili smo Bornu i dobro je što domaći navijači svejedno imaju još uvijek za koga navijati.

Sada Dodigu slijedi okršaj s Goffinom. Tko je favorit? Teško je ne reći Belgijanac jer ipak je čovjek u Top 15 na svijetu, a Ivan je 412. Istina, Goffin nije odigrao nešto za past u nesvijest u svom prvom meču protiv Attile Balazsa, zato je i prošao teže nego očekivano. No, David se vraća nakon ozljede, nije igrao od Roland Garrosa, propustio je i Wimbledon pa još uvijek traži formu. Neodstaje mu mečeva, no kada realno pogledamo i dalje se mora reći da ima veće šanse za polufinale. Međutim, Dodig je poznat kao borac, pa uz neku ludi fajt i uz publiku, zašto ne napraviti i još jedan korak dalje.

Dan je završila ekshibicija, bilo je veselo, opušteno, zafrkancija. Uostalom, više ni ne možemo igrati za ozbiljno jer godine to ne dozvoljavaju. Jedino što se mora jest biti barem donekle tjelesno spreman pa ako nešto pokušamo izvesti a ne možemo da ne ispadnemo blesavi.

Falio nam je Monfils, da još to malo podigne, ali morali smo biti fleksibilni zbog njegovog meča danas. Kaja se malo prepala, bila je impresionirana, ali Redfoo mi je bio zakon, napalio se čovjek na meč.

Prije nego je natjecateljski dan počeo sudarili smo se, nažalost, s viješću da Borna Ćorić ne može igrati. Šteta je do za turnir, jer Borna je već nekoliko posljednjih godina vezan za Umag i ovdje su ga svi dobro prihvatili, ali šteta je i za njega jer ni jedan tenisač ne voli otkazivati mečeve, pogotovo ne zbog ozljede.

To s ukočenim vratom može biti vrlo nezgodna stvar, nemoguće je igrati u takvom stanju. I meni se isto dogodilo nekoliko puta, a kako sam ja inače znao biti magnet za krivi tajming, ulovilo me uoči finala turnira u Miamiju 1996.

Trebao sam igrati finale protiv Andrea Agassija, prije toga sam dobio Petea Samprasa i Michaela Changa, a obojica su tada bili Top 5 igrači, a onda kada sam se probudio na dan finala nisam mogao maknut glavom. Cijeli dan sam bio na tretmanima, lomili su me da me osposobe za meč, izašao sam na teren, ali nije išlo, morao sam predati nakon tri gema. Hoću reći da znam kako se Borna osjeća i tu stvarno nije bilo drugog rješenja...

Zamijenio ga je Rubljev, ušao kao lucky loser u turnir i odmah zgrabio priliku. Kapa dolje na meču protiv Berlocqa i mogu reći da taj mali Rus izgleda jako dobro, Rusi općenito imaju jako dobru galeriju mladih koji dolaze: Rubljev, Hačanov, Medvedev... Taj Rubljev je ove godine na sva tri Grand Slam turnira prošao kvalifikacije, a to nije mala stvar, tri različite podloge i po tri meča u kojima se svi trgaju za pobjedu.

Izgubili smo Bornu, ali imali smo dobar dan za ostale hrvatske tenisače. Dva od tri naša para su prošla dalje, a posebno mi je drago da je Franko Škugor pobijedio. Nije imao sreće u svoja posljednja dva meča, baš bi želio da mu se to negdje vrati. Ima uz sebe vrsnog majstora za igru parova, Dodiga i njih dvojica čine jako dobru kombinaciju koja sigurno može otići do kraja.

Parovi su zanimljivi zbog još nečega. U Umagu igra Daniel Nestor, a to je čovjek koji ima nevjerojantu seriju jer je od 1994. svake godine osvajao po barem jednu titulu na ATP Touru. Ove godine još je nema i bila bi zgodna priča da je osvoji u Umagu, da nastavi da svoj čudesan niz.

Prvi dan je iza nas, u kojem smo imali razloga i za sreću i za malo tuge. Ivan Dodig je odradio i izvukao vrlo korektan meč protiv Mariusa Copila, drago mi je bilo vidjeti i da je publika već prvoga dana glavnog dijela turnira dobro popunila tribine. Za ovaj tenis koji je Dodig pokazao isplatilo se doći i pogledati meč.

Naš Dodo uvijek igra sa srcem, veliki je borac i makar u proteklom vremenu nije imao previše uspjeha na Touru u pojedinačnim mečevima, njegova pobjeda za mene nije iznenađenje. Nije jer on ima igru koja ne odgovara Copilu. Rumunj voli izaći na mrežu, a Dodig je iskustvo iz parova na reternu jako dobro koristio u ovom meču i odlično se branio protiv Copila.

Koliko sam bio sretan zbog Ivana, toliko mi je bilo žao zbog Franka Škugora. To je sjajan dečko koji je zaslužio prolazak dalje, ali očito mu nije suđeno. Ovo nije njegovih desetak dana jer je i u Wimbledonu igrao polufinale u parovima s Nikolom Mektićem, koje je bilo na rubu, a nije otišlo na njihovu stranu. Sada je ovdje imao svašta, zapravo sve za pobjedu, u konačnici i četiri meč lopte, ali nije mu bilo dovoljno. Šteta, velika šteta da se nije prošao u glavni ždrijeb i zbog turnira i zbog njega samoga. Ali, nadam se da će sve to upjeti nadoknaditi u konkurenciji parova s Dodigom. Obojica su fantastični igrači parova, već su igrali skupa, znaju se i mogla bi to biti dobra kombinacija na ovom turniru.

Poraz Gillesa Simona za mene i nije neko iznenađenje. Već sam prije govorio da je ovo njegova najlošija sezone, stalno nekako podbacuje. Nadali smo se da će od Umaga okrenuti priču, no nije uspio. Izgubio je samopouzdanje, nije to onaj "dosadni" Simon, ne u smislu dosadan za gledati već dosadan za suparnike jer je znao sve vraćati, stalno se braniti i teško ga je bilo slomiti. Ne znam što je razlog da mu trenutačno ne ide, ali morat će nešto promijeniti.

Što nas čeka danas? Uh, bit će svačega. Istaknuo bih ludastog Francuza Benoita Pairea, on će biti sigurno zanimljiv publici za gledati, ali zapravo će biti teško izabrati između tolikih mečeva jer na svim će se terenima stalno nešto zbivati. Ali i to je dokaz koliko je Umag ove godine jak, zato možemo biti samo sretni i ponosni.

Svi su u nedjelju plakali u Wimbledonu, i Marin i Roger. Prošao sam iskustvo obojice, i jednu i drugu stranu, i znam kako se osjećaju. Što se Marina tiče, nije lako izgubiti Grand Slam finale, a nema ništa teže nego izgubiti finale Wimbledona, dobro to znam iz vlastitog iskustva. Onaj pijat jest lijep, ali bi ga najradije šiknija u...

No, eto, meni je drago što su se moje prognoze ostvarile jer prije nego je izašao ždrijeb svi su se čudili što opet pričam gluposti kad kažem da je Marin treći favorit Wimbledona, iza Federera i Nadala. Englezi su se šokirali, "a gdje je tu naš Andy?". A onda kada je Rafa ispao, odmah sam rekao da je finale Čilić - Federer.

Dobro je bilo počelo za Marina, 2:1 i break lopta na drugi servis. Da je otišao na 3:1, eh onda je možda moglo biti nešto, ali ovako bilo je 2:2 pa odmah poslije toga break za Rogera i poslije toga je bila jednosmjerna ulica. Pojavili su se i ti žuljevi kod Čilića, šteta, da je bilo sve normalno bilo bi neizvjesnije finale sigurno. No, Roger je trenutačno prejak…

Ali, za Marina je ovo i ovako fantastičan uspjeh, maksimalno dobro je iskoristio ždrijeb i sada igra s konstantom koja mu je ranije falila. Pokazao se zrelijim igračem nego prije, uz agresivnu igru koju je pokazao i nastavi li s ovakvom igrom može ući u Top 4 ili 3 na svijetu.

Završila su wimbledonska uzbuđenja, ali zato slijede nova u Umagu. Imamo sjajnu listu igrača, vrhunski turnir, možda i najjači ikada. Goffin, Monfils, Fognini, Simon... Svaka čast Lawrencu i njegovoj ekipi na svemu što su napravili. Od naših Borna je opet tu, ali i Dodig s pozivnicom, a to možda makne malo pritiska s Borne, da nije jedini naš. Sigurno će biti interesantno, ljubitelji tenisa imat će svašta za vidjeti i uživati. Uključujući i ono što će se događati u srijedu. Dolaze dva wimbledonska pobjednika, a jedan od njih je, uz Patricka Raftera, i jedan od najboljih igrača voleja svih vremena. Svi ovi mladi koji žele naučiti voleje sad imaju priliku gledati Pata Casha na djelu. Kako čovjek igra voleje to je milina za gledati, prava umjetnost voleja!